Prije tačno dvije godine, odnosno 1. maja 2022. godine, bosanskohercegovačku javnost je duboko potresla vijest iz austrijskog Graza…
Piše: ALMEDIN HALILOVIĆ
Tog 1. maja, samo pet dana prije svog 81. rođendana, zauvijek nas je napustio Ivica Osim.
Ikona bosanskohercegovačkog fudbala i njegov sinonim je preminula u austrijskom Grazu, gdje je već duže vremena bio na liječenju, ali gdje je ostavio i neizbrisiv trag predvodeći Sturm. Osim je ovaj, do 1994. godine prosječan fudbalski klub u Austriji, uzdigao na tron osvojivši dvije titule prvaka, jednom Kup i dva puta Superkup Austrije, načinio od njega nezaobilazan faktor u austrijskom fudbalu, a kruna je bilo i prvo učešće u UEFA Ligi prvaka u historiji Sturma. Znao se Graz itekako odužiti Osimu, iako i sami ističu da je to premalo u odnosu na ono što je učinio. Ivica Osim je veličanstveno ispraćen sa Sturmovog stadiona, a u djelo je i sprovedena inicijativa da se glavna ulica koja vodi do stadiona “Merkur Arena” imenuje upravo po njemu.
Predvodio je Ivica Osim i Partizan sa kojim je osvojio posljednje izdanje Kupa Jugoslavije, i grčki Panathinaikos sa kojim je osvojio dva Kupa te jedan Superkup Grčke, i japanski JEF United sa kojim je podigao trofej Kupa, inače prvi trofej u historiji tog kluba, te reprezentaciju Japana koju je odveo do polufinala Azijskog kupa 2007. godine.
Istaknuo se Ivica Osim i na poziciji selektora reprezentacije Jugoslavije. Posljednji je koji je obavljao tu funkciju prije nego što se sama Jugoslavija raspala u krvavim ratovima i agresijama. Kao pomoćnik Ivanu Toplaku u stručni štab reprezentacije Jugoslavije došao je 1984. godine a njen selektor je postao dvije godine poslije. Bio je prvi selektor jugoslovenske reprezentacije iz Bosne i Hercegovine, ali i njen posljednji uopće. Na FIFA Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine odveo je Jugoslaviju do četvrtine finala gdje su zaustavljeni od Argentine, i to nakon penala. Sam njegov angažman na toj poziciji, u zemlji koja se počela u krvi raspadati, bio je unikatan i pod većom lupom nego bilo koji drugi. A završen je ikonskim i iskonskim primjerom hrabrosti, humanzima i (lokal)patriotizma, 23. maja 1992. godine na konferenciji za medije u Beogradu.
“Ostavka je, ovako, najdirektnija stvar kad čovjek kaže: odlazim i gotovo je. Opet vam kažem, a to sam već ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti ću ići, ni u Firencu, ni u Švedsku. Sve što mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga možete protumačiti kako hoćete… To je neka moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava…”, izjavio je tada Ivica Osim pred okupljenim novinarima, vidno uznemiren, potresen i razočaran.
Ipak, svoje fudbalsko ime, svoju popularnost i, kako je on isticao, sve ono što on jeste, stekao je u plavo-bijelom dresu sarajevskog Željezničara i na njegovoj “Grbavici”. Vezan za klub kroz svoje predake koji su bili jedni od osnivača Željezničara i rođen u Hrasnom, neposrednoj blizini stadiona “Grbavica”, Željezničar je bio sasvim prirodan i logičan korak i odabir u Osimovom životu. Bio je osim, između ostalog, i prvi član Željezničara kada je sistem članstva uspostavljen, ali i njegov Počasni predsjednik.
Karijeru je počeo 1954. u omladinskim kategorijama Željezničara, a za prvi tim je debitovao 1959. godine u duelu sa Proleterom iz Osijeka. Najčešće je igrao u tandemu sa Mišom Smajlovićem, a zbog svoje izvanredne tehnike, preciznog driblinga i vrlo dobrog šuta prozvan je “Straussom sa Grbavice”. Ostat će upamćene i riječi radio-reportera Mirka Kamenjaševića koji je u jednom prijenosu uživo rekao: “Osim dribla jednog igrača, drugog, zatim trećeg… Poštovani slušaoci, dok Osimu ne uzmu loptu, slušajte muziku iz našeg studija!”.
Za Željezničar je nastupao do 1968. godine kada prelazi u nizozemski Zwolle, ali se zbog povrede vraća na “Grbavicu” nakon samo tri mjeseca gdje ostaje do 1970. godine. Osim potom odlazi u Francusku, tačnije Strasbourg, odakle nakon dvije godine odlazi u Sedan gdje se zadržao tri godine, pa odlazi na jednu godinu u Valenciennes, iz kojeg se vraća u Strasbourg i u kojem završava svoju igračku karijeru.
Iako je za Željezničar nastupao ukupno preko deset godina, te je jedan od najzaslužnijih za prve evropske utakmice “Plavih” u njihovoj historiji u okviru Srednjoevropskog kupa, navijačima Željezničara je ostao žal zbog toga što Osim kao igrač nije podigao ni jedan trofej u najdražem dresu. Podsjetimo, Osim je 1970. godine napustio “Grbavicu” a Željezničar je pod vodstvom velikog Milana Ribara dvije godine poslije osvojio svoju prvu i jedinu titulu prvaka Jugoslavije.
Na žalost navijača “Plavih” Osimu nije pošlo za rukom ni da kao trener donese trofej na “Grbavicu”, ali je najzaslužnii za jedan drugi uspjeh, odnosno najveći međunarodni uspjeh nekog fudbalskog kluba iz Bosne i Hercegovine. Na klupu Željezničara sjeo je 1978. godine i pred njim je bio vrlo težak zadatak – vratiti posrnuli klub koji je nakon osvojene titule prvaka 1972. godine doživio krah, pa je čak i ispao u Drugu ligu.
Osim je počeo stvarati novu generaciju, uspješnu generaciju, a i ova je kao i prethodne koje su donosile uspjehe na “Grbavicu” bila sastavljena uglavnom od “Željine djece”, odnosno fudbalera poniklih u omladinskim kategorijama “Plavih”. Dva puta je Željezničar predvođen Osimom bio viceprvak Jugoslavije, 1980. godine je igrao i finale Kupa Jugoslavije protiv Veleža na beogradskoj “Marakani” koji je slavio sa 3:2, ali je daleko najveći uspjeh ostvaren u sezoni 1984/1985 kada je Željezničar došao do polufinala Kupa UEFA. Zaustavljeni su tada “Plavi” u već kultnom dvomeču sa mađaraskim Videotonom i propuštena je prilika da se u finalu izađe na megdan velikom Real Madridu. Slika Ivice Osima sa rukama na glavi izrazom šoka na licu nakon pogotka Csuhayja u 87. minuti na “Grbavici” obišla je svijet i svima se urezala u pamćenje…
Ne treba zaboraviti ni igrački angažman Ivice Osima u reprezentaciji Jugoslavije. Za nju je nastupao u periodu od 1962. do 1969. godine i ubilježio je 19 nastupa te postigao osam pogodaka. Bio je jedna od najbitnijih karika u generaciji koja je 1968. godine igrala finale Evropskog prvenstva i kojeg je nesretno izgubila od Italije. Ostat će i zabilježeno da su franucski reporteri, nakon jednog duela između Jugoslavije i Francuske u Beogradu, Osima prozvali “Mister Milimetar” zbog njegove sposobnosti da “na prostoru maramice nadmudri protivničkog igrača”.
Ivica Osim nije mogao bez fudbala čak i kada nije bio ni igrač, niti trener. Vidno narušenog zdravlja zbog moždanog udara kojeg je pretrpio 2007. godine u Japanu, 2011. godine je zasjeo na čelo Komiteta za normalizaciju Nogometnog/Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine. Okupio je oko sebe respektabilan tim bosanskohercegovačkih fudbalskih legendi i borio se za velike promjene u N/FS BiH, kojeg su FIFA i UEFA suspendovale zbog neusvajanja Statuta. Višemjesečna borba Osima i njegovog Komiteta je uspjela, promjene su se desile i suspenzija je ukinuta, a sam Ivica Osim je proglašen Počasnim predsjednikom našeg nacionalnog fudbalskog saveza.
Kroz svoju bogatu karijeru Ivica Osim se suočavao i sa brojnim izazovima. Jedan od najvećih je bila i tzv. “afera Planinić” iz 1965. godine. Željezničar je tada, zbog navodnog namještanja utakmica, nepravosnažno kažnjen sa izbacivanjem u Drugu ligu, ali je kazna preinačena u ostanak u ligi uz oduzimanje šest bodova. Osim je, skupa sa Mišom Smajlovićem, suspendovan na jednu godinu. Na teren se vratio u utakmici protiv Radničkog iz Niša na “Grbavici”. Nakon što je ušao u igru cijela “Grbavica” je skandirala njegovo ime. Samo godinu dana poslije proglašen je za najboljeg fudbalera u Jugoslaviji.
Zanimljivo je i šta je sam Ivica Osim zapisao u svojim memoarima o ovom trenutku:
“Nesreća nikad ne dolazi sama, kaže naš narod. To se ispunilo još jednom i u mom slučaju. Te godine, koja je najcrnija u mom životu, umro mi je otac, a ja sam teško obolio na bubrege…
U to vrijeme se govorilo da je Ivica Osim posve izgubljen za nogomet, da je bolest teška i da za nj više nema povratka u staro društvo. Osim nije htio o tome govoriti. Ipak, prema nekim glasinama, čini se da je nekom prilikom, putujući u Zagreb, u vlaku pio pivo. Oznojio se i prehladio bubrege.
Slijedile su mnoge neprospavane noći, posjete liječnicima. Pregledi, dugi i bolni, puni neizvjesnosti. Dotad nikad nisam išao liječnicima, a sad je to postala stalna praksa. Ležao sam tjednima u bolnici, a rezultata i riječi ohrabrenja nije bilo. Naprosto se nije znalo što mi je. Živio sam pod psihozom da nikad više neću zaigrati nogomet, kojem sam bio posvetio sav svoj život. Tri duga mjeseca proležao sam u bolnici. Na moje traženje su me otpustili, sumnjivo klimajući glavom i sažaljivo me gledajući. Za mnoge sam bio posve izgubljen za nogomet. Imao sam neizdržljive bolove, ali sam odlučio da se borim. Znao sam da ne smijem posustati, jer me to može stajati i života. Možda bi sve to bilo i mnogo podnošljivije da sam imao podršku. U tim trenucima su me mnogi napustili. Publika, koja mi je sve donedavno pljeskala, ljudi koji se me dotad na ulici pozdravljali… Svi su mi okrenuli leđa. Povukao sam se u sebe. Teško je opisati sve te trenutke što sam ih proživio kroz tu godinu dana prisilne apstinencije i bolovanja.
Plašio sam se. Liječnika, bijelih ogrtača. Polako sam gubio i živce… Izbjegavao sam izlaske na ulicu, susrete s ljudima. Doživljavao sam koješta, ljudi su me gledali prijekim okom. Navijači mi nikako nisu mogli oprostiti što sam dopustio da do svega toga dođe. Za njih sam bio izdajica. Ja se onda nisam tako osjećao. Osjetljiv sam i to me je boljelo. A onda i ta bolest! Kad se spojilo jedno s drugim, zaista je bilo teško izdržati. Bio bih najsretniji da sam mogao napustiti Sarajevo, maknuti se iz te sredine koja me je polako odbacivala. Žalio sam što nisam pošao u vojsku… Vrijeme je sporo prolazilo. Nikako da prođe ta nesretna godina! Želio sam na igralištu ponovo dokazati da volim “Željezničar”, svima pokazati da sve ono nije bila moja krivica. Ipak, plašio sam se povratka. Ako mi ne pođe? Ako ne uspijem? Hoću li opravdati povjerenje, hoće li me navijači primiti? I, možda najvažnije, hoću li uopće biti sposoban da zaigram? Brojna pitanja, a odgovori… Hoću li nadvladati bolest? Koliko je uzela maha? Da li će liječnici uspjeti? Jesu li u pravu u svojim ocjenama? Znao sam da sve ovisi o meni. Moram nadvladati bolest svojom voljom. Počeo sam čitati stručne medicinske knjige… Sa ženom Asimom i sinom Amarom proživljavao sam teške trenutke. Bližilo se vrijeme isteka kazne. Počeo sam trenirati. Išlo je teško, nisam imao snage, a osjećao sam i nesnosne bolove. Stiskao sam zube i sve podnosio. Znao sam da od toga mnogo ovisi. Uspijem li, uspio sam nadvladati bolest. Ne uspijem li, to može imati kobnih posljedica.
A onda je došao i taj dan. Kazna mi je istekla i ja sam se osjećao mnogo bolje. Istina, još nisam imao dovoljno kondicije i snage za cijelu utakmicu, ali sam želio igrati. Zbog navijača, zbog svih onih koji su me kroz godinu dana osuđivali. Zaigram li, kako će me primiti? Igralo se na Grbavici pred 20.000 gledalaca. Protivnik je bio niški “Radnički”. Ekipa je izašla na teren, a ja sam se s nekolicinom igrača uputio na klupu za rezervne igrače… Bilo je malo izgleda da će me trener uvrstiti u igru. Ako momčadi krene… Prolazile su minute prvog poluvremena, a već se bližio i kraj prvog dijela igre. Rezultat je bio nepromijenjen. Naši napadači nisu uspijevali nadmudriti izvanrednog Kneževića. Ono što se poslije odigralo na stadionu, umalo da mi nije natjeralo suze na oči. Nisam vjerovao svojim ušima: publika je počela skandirati: “Hoćemo Švabu… hoćemo Švabu… ” Odjednom sve se izmijenilo, publika ponovo želi da me vidi na igralištu. Oprostila mi je… Kao da je jedna duga i teška godina odjednom zaboravljena… Osjećao sam se sretnim. Samo je još trebalo nadvladati bolest… U jesen 1966. počeo sam igrati, najprije po jedno poluvrijeme, pa poslije i cijelu utakmicu. Išao sam i dalje na liječničke kontrole. Neko sam vrijeme igrao i protiv liječničkove zabrane, na vlastiti rizik. Isplatilo se. Prošla je godina značila konačan povratak i veliku radost. Igrao sam izvrsno, bio sam sa sobom zadovoljan. “Željezničaru” je također pošlo, redali smo pobjedu za pobjedom. Sezona više nego uspješna. Nakon toga uslijedio je poziv za reprezentaciju Jugoslavije, pa priznanja što su mi ih dodijelile redakcije “Sportskih novosti” i “Eho”. U tim trenucima radosti često smo se moja žena Asima i ja prisjećali svega onoga što smo proživljavali samo godinu dana prije toga. Zar je moguće da se sve to može dogoditi u tako kratkom razdoblju? Vrijeme razočaranja i žalosti je prošlo i trebalo da je što prije zaboraviti. Neugodni trenuci su za nama. Navijači su promijenili svoj stav prema meni. I oni su zaboravili da su me samo godinu dana prije toga optuživali, za nešto za što ja, po svom dubokom uvjerenju, uopće nisam bio kriv. Kad momčadi ide, oni sve opraštaju…“, pisao je Osim u svojim memoarima za “Plavi vijesnik” 1969. godine.
Nesumnjivo je da je Ivica Osim jedno od najvećih, ako ne i najveće ime bosanskohercegovačkog fudbala. Njegova igračka karijera, zatim trenerska, te fudbalska i životna filozofija i mudrost zauvijek su ga upisale u historiju našeg fudbala, sporta i naše države i naroda uopće. O njemu su napisane knjige i mnogobrojni članci, kolumne i feljtoni. O njemu su snimani filmovi i mnoge reportaže. Nekadašnja Zvornička ulica, u kojoj se nalazi Osimova “Grbavica”, sada ponosno nosi ime Bulevar Ivice Osima. Također, i Superkup Bosne i Hercegovine, čija je revitalizacija najavljena od iduće sezone u bosanskohercegovačkom fudbalu, trebao bi ponijeti ime Ivice Osima.
Ali da Ivicu Osima nismo dovoljno slušali i cijenili dok je bio među nama, nismo. Da jesmo, bili bi uspješniji i sretniji. Da će biti malo šta god sada uradili u uspomenu na njega, malo će biti.
Ne kaže se bez razloga da neki ljudi nikada ne umiru, čak i kada fizički iščeznu sa ovoga svijeta. Ti ljudi su za svoga života toliko toga učinili da će ta njihova djela jednostavno nastaviti živjeti kroz priče i uspomene onih koji ostaju. I kroz djela onih koji ostaju, a koja su inspirisana djelima onoga koji je otišao. Dakle, onaj koji je „otišao“, nije otišao. On živi! Onaj koji za svoga života nije učinio ama baš ništa vrijedno pomena, on nije ni živio. On je umro prije nego li je i fizički iščeznuo sa ovoga svijeta.
Zato Ivica Osim nije umro, nije mrtav, nije nikada bio, niti će ikada biti!
