Na današnji dan: Ayrton Senna je prije 30 godina otišao u vječnost

Jedan od najvećih, ako ne i najveći u historiji F1: Priča o velikom šampionu Ayrtonu Senni, koji je tragično izgubio život 1. maja 1994. godine nakon nesreće na stazi u Imoli. 

Piše: J. MRŽLJAK

Imola, nedjelja, 1. maj 1994. godine, posljednji dan najcrnjeg vikenda u historiji Formule 1. Na prvom kvalifikacionom treningu u petak katastrofalan udes doživio je Rubens Barrichello, srećom, bez težih posljedica. Sreće u nesreći nije imao mladi Austrijanac Roland Ratzenberger koji je smrtno stradao dan kasnije na finalnom kvalifikacionom treningu. Tog dana je Ayrton Senna ostvario 65. najbolju startnu poziciju, “pole” koji je dobio gorak okus. Slavni Brazilac je planirao da u slučaju pobjede na utrci odveze počasni krug s austrijskom zastavom u spomen na Ratzenbergera.

Nakon minute šutnje za Ratzenbergera, Senna je poveo trku, praćen od Michaela Schumachera. Dva kruga, ulazak u treći, prolazak ciljne ravnine, brzinom od 270 km/h ulazak u lijevu krivinu Tamburello. Iznenada, plavo-bijeli Williams skreće udesno i brzinom od 220 km/h bočno se zabija u betonski zid. Zaledila su se srca miliona ljubitelja Formule 1, dok su spasilačke ekipe iznosile Ayrtona Sennu iz uništenog bolida i helikopterom ga prevezli u bolnicu u Bologni.

Surova pravila profesionalizma natjerala su vozača da, nakon što je staza očišćena, nastave trku. Koga je još zanimao sportski rasplet, pitanje svih pitanja bilo je “hoće li Senna preživjeti”. Nažalost, nepuna četiri sata kasnije došla je najtužnija vijest. Preminuo je Ayrton Senna! Veliki šampion dobio je mnoge bitke na stazi, ali je izgubio onu najvažniju – bitku za život. Na 30-godišnjicu tragedije prisjećamo se nenadmašnog asa kroz priču o njegovoj sjajnoj karijeri…

Brazilski virtuoz za volanom rođen je 21. marta 1960. u Sao Paolu, u bogatoj porodici Miltona Guirada da Silve. S četiri godine počeo je voziti karting, s 13 se prvi put našao na startu utrke. Godine 1977. postao je panamerički karting prvak, a 1979. i 1980. svjetski vicešampion. Prvu “pravu” trku vozio je 1981. u Formuli Ford 1600 i već naredne godine okitio se šampionskom titulom. Prelazi 1982. u Formulu Ford 2000 i postaje britanski i evropski prvak. Posljednja stepenica prije ulaska u najbrži cirkus bilo je osvajanje naslova britanskog prvaka u Formuli 3 (1983).

Za golobradog mladića iz Sao Paola javnost se zainteresirala u proljeće 1984. godine. Već je sakupio nekoliko zapaženih nastupa za ekipu Toleman-Hart kada je dobio poziv da povodom otvaranja renovirane staze u Nürburgringu, 12. maja, nastupi na trci na kojoj su svi učesnici vozili potpuno identične serijske Mercedese 190E 2.3 16V. Na startu su se našli svi najbolji vozači Formule 1, veterani, asovi 70-ih i 80-ih godina (Prost, Lauda, de Angelis, Reutemann, Hunt, Moss…), a senzacionalni pobjednik na vlažnoj stazi bio je – Ayrton Senna!

Svega nekoliko sedmica kasnije, 3. juna, vožena je VN Monaka po pravom pljusku. Favoriti su se slabo snalazili u teškim uslovima na uskim ulicama Monte Carla, i dok su jedan za drugim odustajali Mansell, Lauda, Warwick, Tambay… iz pozadine se probijao nekonkurentni Toleman ostvarujući za 4-5 sekundi bolja vremena po krugu od ostalih. Baš kada je Senna dostigao vodećeg Alaina Prosta, direktor trke Jacky Ickx donio je odluku o prekidu!

Kontroverzna odluka ne samo da je prolongirala prvu Senninu pobjedu u najbržem cirkusu već je, paradoksalno, oduzela Prostu titulu. “Mali Napoleon” je, naime, dobio samo polovinu bodova za pobjedu (4,5), dok bi s kompletnom trkom osvojio šest bodova za drugo mjesto, što bi mu bilo dovoljno da na kraju sezone u ukupnom poretku pretekne Nikija Laudu. U centru pažnje bio je nesuđeni pobjednik Ayrton Senna. Zvijezda je rođena!

Šefovi Lotusa munjevito su reagirali i ubrzo je Brazilac potpisao ugovor sa slavnom britanskom “štalom”. Već u drugom nastupu (1985) za Lotus, Senni se sve “poklopilo”. Konkurentan bolid pokretan Renaultovim V6 turbo motorom, staza u Estorilu i… kiša! Ponovo su se konkurenti “klizali”, izlijetali, dok je crni Lotus na vlažnoj stazi išao kao po šinama. Pobjednik je prvi put u karijeri Ayrton Senna i to sa prednošću od čitavog kruga nad ostalima!

Na primjedbu svog oca da je po kišnoj stazi previše “forsirao”, odgovorio je: “Vozio sam kako sam jedino mogao jer, da sam smanjio tempo i kočio, sigurno bih izletio sa staze”. Tada je prvi put upotrijebljen izraz “kišni čovjek”. Do kraja sezone Senna je ostvario čak devet najboljih startnih pozicija, ali je nepouzdanost bolida zaslužna što je došao do još samo jedne pobjede. Bilo je to u belgijskom Spa Francorchampsu, treba li uopće spominjati, na kiši!

Ayrton Senna (BR), Camel Team Lotus Honda 99T.. Mexican Grand Prix, 18/10/1987, Mexico City, Mexico.

Ubrzo su finansijski problemi potresli Lotus, što se odrazilo na kvalitet bolida, čak ni genijalnost Ayrtona Senne nije bila dovoljna da se ravnopravno uključi u borbu za titulu 1986. i 1987. godine, umjesto čega se morao zadovoljiti s ukupno četiri pobjede – po dvije u svakoj sezoni. Zato je bez razmišljanja prihvatio ponudu Rona Dennisa da 1988. pređe u McLaren gdje mu je timski drug bio Alain Prost.

Imati dva vrhunska vozača u istom timu nije bilo naročito pametno u to doba, ali je McLaren sjajno iskoristio velike promjene propisa i superiorni Hondin turbo motor. Senna i Prost vozili su prvenstvo za sebe, zajedno zabilježili 15 od 16 pobjeda! Početak sezone pripao je Prostu, nastavak Senni, a odluka je pala na VN Japana po kiši. Senna je kasno mahao da nije spreman za start, konkurenti su već odmakli. Nekako je pokrenuo bolid i furioznom vožnjom pokazao ko je “kralj kiše”. Pobjeda i prva titula! “Najradosniji trenutak u karijeri”, reći će kasnije.

Tezu da je teže braniti nego osvajati, Senna je osjetio na svojoj koži 1989. Načinio je neobično mnogo grešaka, ali svejedno opet došao u situaciju da u Suzuki odlučuje o tituli. Prost je vodio, Senna ga desetak krugova prije kraja dostigao i izgurao sa staze. Francuz je morao odustati, a redari kraj staze pomogli su Senni da završi trku i pobijedi.

Međutim, radost je kratko trajala, predsjednik FISA-e Jean Mari Balestre donio je kontraverznu odluku o diskvalifikaciji Senne. Šampion je Alain Prost. Još ranije su među klupskim drugovima iskopane ratne sjekire, što je je Prosta natjeralo da pređe u Ferrari, odakle je u McLaren stigao Gerhard Berger. Novi timski drug će izjaviti: “Zamišljao sam da sam najbolji vozač Formule 1, ili da ću to možda tek postati, ali sam morao shvatiti kako nema načina da budem ispred Senne.”

Sezona 1990. predstavljala je reprizu dvije prethodne. Opet u borbi za titulu Senna i Prost, ovaj put u različitim bolidima. Ponovo je Suzuka odlučivala. Senna je imao “pole”, Prost malo bolje startovao. Francuz je kao vodeći ušao u prvu krivinu, ali ostavio malo prostora za Sennu. Brazilac je prihvatio “poklon”, izgurao obojicu sa staze, ali je takav rasplet ovaj put njemu donio drugu titulu. Doduše, morao je istrpiti niz kritika, koje je stoički podnio po onoj “psi laju, karavane prolaze…”

Treću i posljednju titulu osvojio je 1991. godine na način pravog rutinera. Dok je odlični bolid Williams-Renault FW14 zaliječio dječije bolesti, Senna je umakao Mansellu i do kraja zadržao prednost nad Britancem. Međutim, bilo je jasno kako ovaj naslov predstavlja “labuđi pjev” McLarena koji je već pokazivao znake zaostajanja za Williamsom. Senna se 1992. morao zadovoljiti sa tri sretne pobjede i četvrtim mjestom u ukupnom poretku, gledajući u leđa čak i njemačkom “čudu” u liku Michaela Schumachera.

Krajem 1992. godine Honda se povlači i McLaren je prisiljen preći na drugorazredni Fordov V8 pošto je posljednja generacija Cosworthovog Zeteca bila rezervirana za Benetton. Da se i ne govori o zaostatku za Williamsom koji je imao savršen paket (snažni Renaultov V10 motor, aerodinamika, pouzdan poluatomatski mjenjač, aktivni ovjes…). Vožnja u nekonkurentnom bolidu najbolja je prilika za ocjenu kvaliteta nekog vozača.

Ako bi sudili po 1993. godini Senna je zaista bio najveći. Pet pobjeda i vicešampionska titula “više je od maksimuma” u takvom bolidu. Pobjeda u britanskom Donningtonu ušla je u legendu po “najboljem krugu u historiji Formule 1”: Senni je trebao jedan krug dužine 4,023 kilometra da se s četvrte probije na prvu poziciju! Kada je prvi prošao ciljem na finalnoj trci u Adelaideu, niko nije mogao slutiti da je to posljednja pobjeda u karijeri Ayrton Senne, pogotovo što je već dogovorio prelazak u šampionski Williams.

U novoj ekipi nije mogao računati na dominantan bolid. Naime, većina elektronskih pomagala, koja je ekipi Franka Williamsa donijela dominaciju prethodnih sezona, zabranjena je za 1994. Morali su krenuti od početka za razliku od Benettona čiji je bolid u prvoj polovici 90-ih bio znatno konvencionalniji. Poput većine ostalih vozača, Senna je kritikovao nova pravila, smatrajući da se malo vodi računa o sigurnosti vozača.

Ayrton Senna (BR), Rothmans Williams Renault FW16, on his qualifying run.. San Marino Grand Prix, 01/05/1994, Imola, Italy.

Na prve dvije trke Brazilac je, doduše, pokazao da je majstor u kvalifikacijama, ali kraj odličnog Michaela Schumachera nije mogao iskoristiti “pole” pozicije. “Schumi” je dva puta pobijedio, Senna dva puta odustao, pa je treće trka u Imoli bila posljednja prilika da se vrati u borbu za titulu. Rizik je bio ukalkulisan i desila se tragedija. Na današnji dan prije 30 godina otišao je Ayrton Senna. Bio je jedan od najvećih vozača u historiji, da li i najveći? Ukusi su različiti, recimo da je pripadao magičnom krugu najboljih – Fangio, Clark, Prost, Senna, Schumacher, Hamilton, Verstappen – unutar koje treba tražiti najboljeg vozača u historiji. Ono oko čega nema dileme: vječno će živjeti mit o Ayrtonu Senni…