Jedna od najvećih teniskih legendi s naših prostora, Ivan Ljubičić, gostovao je u emisiji (Ne)uspjeh prvaka koja se emituje na Arena Sport kanalima, u razgovoru sa Mirzom Džombom otvoreno je progovorio o teškim sportskim počecima, odlasku iz rodnih Lužana kod Banje Luke, ali i o svojim kako igračkim, tako i trenerskim uspjesima.
Ustrajnost majke i oca da se, iako je bilo nesigurno i neizvjesno vrijeme, nastavi baviti tenisom doveli su Ivana Ljubičića do velikih uspjeha među kojima su bronzana medalja na Olimpijskim igrama 2004. godine u Atini kao i osvajanje turnira Masters serije 1000 u američkom Indian Wellsu. Nakon igračke posvetio se trenerskoj karijeri, a trenutno je funkcioner u Teniskom savezu Francuske. U emisiji je otkrio da dosta vremena provodi na otoku Lošinju gdje je pokrenuo svoju tenisku akademiju, kroz koju je napravio rezime svega što zna i što je doživio u tenisu.
Počeci ovog proslavljenog sportaša nisu bili nimalo jednostavni. Prošle godine talijanska televizija „Sky“ napravila je dokumentarac o Ivanovom životu te je prvi put nakon 1992. godine posjetio Lužane. Na pitanje može li opisati taj trenutak riječima rekao je kako misli da to neće moći i da je za njega posjeta bila iznimno emotivna.
„U početku se nije bilo moguće vratiti kući. Onda je bio jedan period kada se nisi htio vratiti i onda period kada više ne stigneš. To je razlog zašto nisam bio u Banja Luci. Odlučili smo napraviti taj dokumentarni film koji je prekrasan i stvarno sam jako zadovoljan…Bilop je jako emotivno“, opisivao je Ljubičić posjetu Bosni i Hercegovini i nastavio:
„Kao da sam odblokirao dio sebe za koji nisam ni znao da je bio blokiran. Plakao sam cijeli dan. Ali to su bile suze, emocije kao da mi je cijeli život prošao ispred očiju. Odjednom sam, a to rijetko radim, razmišljao o cijelom putu. Tip sam koji razmišlja za danas i možda malo naprijed, nikad iza… Sanjao sam svoje djetinjstvo jako dugo. Više to ne sanjam, ali do prije pet, deset godina sam bar jednom tjedno sanjao svoje prijatelje iz škole iz Banja Luke, svoj život tamo. To je ucrtano u memoriji i dan danas sam u kontaktu s ljudima iz djetinjstva. Taj put u Banja Luku, sreo sam svog prvog trenera, nije se puno toga promijenilo i bilo je predivno. Nisam ni znao da mi to treba“, vrlo je otvoreno govorio Ljubičić.
U razgovoru sa Džombom Ljubičić se vratio i na svoje sportske početke krajem osamdesetih godina, te otkrio da je nije bilo nikakvih velikih planova, već se jednostavno želio baviti sportom.
„1990./1991. godine sam počeo u kategoriji do 12 godina i bio sam među boljima u Bosni. U Beograd sam išao igrati prvi međunarodni turnir koji sam osvojio, što je bilo veliko iznenađenje jer sam pobijedio igrače koji su ‘na papiru’ bili bolji od mene. To su bili prvi znakovi da imam talenta jer sam počeo igrati prije tri-četiri godine. Nije bilo nikakvih velikih planova i ideja, nego sam se jednostavno želio baviti sportom. Volio sam to. Da nije bilo rata, ja bih vjerojatno i danas bio u Banja Luci i ko zna čime bih se bavio“, izjavio je bivši teniser.
Na samom početku rata, prisjećao se Ljubičić, Banja Luka je bila pod barikadama. Kako je njegova porodica živjela malo izvan Banja Luke, u jednom trenutku se više nije moglo ući u grad, pa on nije mogao nastaviti trenirati.
„Roditelji nikada nisu htjeli o tome razgovarati i vjerojatno ni neće. U nekom trenutku su odlučili da je za nas sigurnije i bolje da odemo jer je postalo nesigurno… Meni kao djetetu u tome trenutku ništa nije bilo jasno, međutim osjetio se strah. Jedini način za izlaz iz Banja Luke je bio humanitarni avion koji je letio za Beograd. Moja pokojna mama, brat i ja smo bili na tom avionu. Muškarci nisu mogli izaći iz zemlje. Letjeli smo za Beograd i onda smo autobusom preko Mađarske i Slovenije došli u izbjeglički centar u Opatiju i tamo bili šest mjeseci…Ja sam tada imao 13 godina. Jedina poruka koju je otac rekao meni i mami je ‘Probajte da Ivan nastavi igrati tenis’.“
Početkom 1993. godine Ivan je dobio poziv iz Italije u koju je otišao i kako je rekao „rest is history“. Na kraju gostovanja poslao je i poruku mladima kako se dignuti nakon poraza i neuspjeha.
„Biti prvi na svijetu nije lako, biti među 10 na svijetu u bilo čemu nije lako i tko ne može izdržati pritisak bolje da se bavi nečim drugim. Naprijed se ide radom. To je baza i osnova svega. I biti ustrajan. Ne uspije onaj koji je najprecizniji, najbolji nego onaj koji je najustrajniji. Onaj koji uspije pasti i dignuti se opet. U sportu i u životu, naročito u sportu nema limitiran broj pokušaja. Na kraju karijere načelno te pitaju što si osvojio, pobjede se brzo zaboravljaju, trofeji ostaju i broje se, a neuspjesi te grade“, poručio je nekada treći teniser svijeta.
Šta je još podijelio sa Džombom o svojoj igračkoj karijeri, radu sa Rogerom Federerom, ali i odnosu s Novakom Đokovićem pogledajte u novoj epizodi emisije ‘(Ne)uspjeh prvaka’, koja će narednih dana biti emitovana u repriznim terminima samo na Arena Sport kanalima.
