Geopolitički krajolik se znatno promijenio posljednjih godina, a Antarktika se pojavljuje kao nova granica sve šireg globalnog natjecanja.
Iako se tradicionalno smatra pustim i ledom prekrivenim kontinentom koji okružuje Južni pol, globalne sile sada žele uspostaviti stratešku i naučnu dominaciju u regiji, piše The Defense Post.
Sistem antarktičkog ugovora, koji je održavao mir i stabilnost više od 60 godina, pokazuje naznake da bi mogao puknuti jer ga sve više dovode u pitanje nove tehnologije i konkurencija velikih sila koja potkopava desetljećima dug konsenzus oko kontinenta.
Sjena potencijalne militarizacije se nadvila nad ledeni kontinent i nazire se nova utrka za pristup golemim resursima Antarktika, uključujući velike riblje zalihe i do sada neprovjerene rezerve minerala i nafte. Antarktika ima 90 posto svjetskog leda i 70 posto svoje slatke vode.
No, okolnosti su danas znatno drugačije nego 50-ih i 60-ih kada je formirao međunarodnopravni okvir oko Antarktike. Ovaj kontinent i njegovi resursi su sve dostupniji – ne samo zbog nove tehnologije, nego i klimatskih promjena, piše Down To Earth, prenosi Geopolitika News.
Zasad je najizglednije da Antarktika skriva značajne količine zlata, no preliminarna istraživanja pokazuje da bi led mogao skrivati i srebro, bakar, nikal, platina, željezna ruda, krom, kobalt, molibden, cink, mangan, olovo, titan, nikal i uran.
Antarktički ugovor
Sistem antarktičkog ugovora je potpisalo 46 zemalja, uključujući i Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države. Poveljom je na Antarktici zabranjena vojna aktivnost i dopuštena naučna istraživanja. Ovo je prvi sporazum o kontroli naoružanja potpisan tokom Hladnog rata, a na snazi je od 1961. Zabranjeni su i nuklearni potezi te skladištenje radioaktivnog otpada na kontinentu.
Sklizak “teren” ugovora je dio u kojem dopušta “upotrebu vojnog osoblja ili opreme za naučna istraživanja ili u bilo koje druge miroljubive svrhe.
Najvažnija odredba ugovora je članak IV., koji zapravo nastoji neutralizirati teritorijalni suverenitet na Antarktici. Za podnositelje prava na teritorij Antarktika to je značilo da je postavljeno ograničenje na podnošenje bilo kakvog novog zahtjeva ili proširenje postojećeg zahtjeva.
Isto tako, nije formalno priznat niti jedan od sedam teritorijalnih zahtjeva na kontinentu, od strane Argentine, Australije, Čilea, Francuske, Novog Zelanda, Norveške i Ujedinjenog Kraljevstva. Rusija, Sjedinjene Države i Kina — potpisnice sa značajnim antarktičkim interesima koje nisu formalno postavile teritorijalne zahtjeve — također su vezane ograničenjima članka IV. A
Jedan dio Antarktika nije podložan zahtjevima bilo koje zemlje, što ga zapravo čini posljednjom komadom Zemlje za koju nije položeno teritorijalno pravo (Marie Byrd Land, oko 15% teritorija Antarktike). Ugovorom su također zamrznuti svi sporovi između podnositelja zahtjeva oko njihovih teritorija na kontinentu.
Podnositelji zahtjeva pristali su se pridržavati pravila i obveza iz sporazuma, što je značilo da zemlje koje ne priznaju zahtjeve (kao što su Kina i Rusija) mogu slobodno provoditi naučna istraživanja i miroljubive aktivnosti.
Australija je, na primjer, dopustila Bjelorusiji, Kini, Francuskoj, Indiji, Italiji, Rusiji i SAD-u da provode naučna programe u svojim vlastitim istraživačkim bazama unutar njihovog antarktičkog teritorija, koji pokriva 42% kontinenta. Kina, na primjer, vrlo brzo širi svoje, navodno istraživačke, interese na Antarktici.
Polaganja prava na teritorij po državama
Arktik je već područje natjecanja, ali što je s Antarktikom? U 2019., tadašnji zapovjednik Pacifičkih zračnih snaga, a sada predsjednik Združenog stožera general Charles Q. Brown izdao je oštro upozorenje da je Južni pol “samo nekoliko godina” udaljen od toga da postane ista vrsta žarišne točke natjecanja kako je i Arktik sada, naglašavajući hitnost ovog pitanja.
Ova prognoza nije samo špekulativna; temelji se na nizu događaja i strateških poteza Pekinga i Moskve koji signaliziraju jasnu namjeru uspostave izraženije prisutnosti u regiji. Obje zemlje pojačavaju svoje aktivnosti na kontinentu izgradnjom novih objekata za podršku satelitskim operacijama, za koje stručnjaci strahuju da bi mogli poslužiti dvostrukoj svrsi u vrijeme sukoba.
Iako su ove instalacije navodno za naučna istraživanja, njihove mogućnosti sežu daleko u vojnu domenu kao što je potencijalna primjena u navođenju projektila i protusatelitskom ratovanju. Također bi se mogli koristiti za špijuniranje, praćenje i potencijalno čak i ciljanje letjelica SAD-a i drugih država.
Istraživačka stanica “Princess Elisabeth”, izgrađena 2009. radi isključivo na vjetar i solarnu energiju.
Kinesko-ruska suradnja
Očigledna saradnja između Kine i Rusije na politici u ovoj regiji dodatni je razlog za zabrinutost Washingtona, pri čemu su obje zemlje nekoliko puta zajedno radile u posljednjih nekoliko godina kako bi blokirale predložene promjene u Sistemu ugovora o Antarktiku.
Kina i Rusija su usklađene oko politike da ne žele niz dopuna ugovora o Antarktici kojeg želi niz drugih zemalja potpisnica koje navodno žele zaštiti antarktički okoliš. Takva ujedinjena fronta također može ukazivati na zajedničku viziju regije koja se razlikuje od interesa i vrijednosti SAD-a i njegovih saveznika, ističući potencijalnu os suprotstavljanja na južnoj hemisferi.
Sjedinjene Države danas se nalaze u strateški nepovoljnijem položaju. Neadekvatno upravljanje od strane civilne agencije koja vodi američke inicijative za Antarktiku ostavilo je SAD u zaostatku za rivalima u demonstriranju vodstva i predanosti regiji, piše Lou Crenshaw za američki Defense Post.
Osim toga, dok su Rusija i Kina uspostavile jasne politike i smjernice za Antarktik, dok je samo jedna rečenica u najnovijoj američkoj Strategiji nacionalne sigurnosti posvećena tom kontinentu. Ovaj nedostatak snažne američke prisutnosti i nedostatak koherentne strategije za angažman ne samo da ustupa strateški teritorij konkurentima, već i potkopava načela međunarodne suradnje i miroljubive uporabe koji su povijesno karakterizirali upravljanje u ovoj regiji.
