Nedjelja 13. maj 1990. godine ostat će u svijetu nogometa, ali i svjetske historije zauvijek upisana.
Naime tog 13. maja 1990. godine na Maksimiru su se trebali sastati Dinamo i Crvena zvezda u okviru derbija tadašnje jugoslavenske nogometne lige. Taj dan je trebao nogomet da pobijedi, ali se desilo suprotno, meč i dešavanja prije samo utakmice obilježili su neredi u Zagrebu i na samom stadionu Maksimir.
Oko 3.000 Delija došlo je na utakmicu u Zagreb, i nekoliko sati prije utakmice po Zagrebu su se događale tučnjave između Bad Blue Boysa i Delija na ulicama. No, prave nevolje počele su dolaskom navijača na stadion. Predvođeni Arkanom, navijači Crvene zvezde krenuli su u rušilački pohod na južnoj tribini Maksimira nastojeći se probiti do mjesta gdje su bili Bad Blue Boys. U rušilačkom pohodu Delije su pri tom uzvikivale “Zagreb je Srbija!” i “Ubit ćemo Tuđmana!” Probivši zaštitnu ogradu počeli su napadati Dinamove navijače stolicama i noževima
BBB su srušili ogradu na sjeveru i upali u teren kako bi se suprotstavili Delijama. Nakon proboja, BBB-ovci su bili silovito napadnuti od postrojbe specijalne policije, koji nisu pokazali sličan entuzijazam prema Delijama. Taj disporporcionalni odgovor policijskom silom, neki su objašnjavali zbog većinskog srpskog etničkog sastava specijalnih snaga policije. Prilikom sukoba s navijačima policajci su se pritom koristili palicama i suzavcem. Za par minuta, situacija se otela nadzoru jer je broj motiviranih navijača koji su ulazili u sukob bio veći od onoga što su specijalne snage mogle zadržati sa svojim mjerama, ljudstvom i opremom. Sat vremena kasnije, s desetcima povrijeđenih, bitka je završila.
Usred cijelog nereda, nekoliko Dinamovih igrača ostalo je na terenu, dok su igrači Crvene zvezde već napustili teren i bili u svlačionicama. Dinamove su navijače od premlaćivanja branili Zvonimir Boban, Vjekoslav Škrinjar i trener Josip Kuže
Zvonimir Boban, kapiten Dinama, napao je policajca koji je napadao Dinamovog navijača. BBB-ovci su se uskoro stavili u obranu Bobana poput tjelesnih čuvara. Zbog tog čina, Boban je postao svojevrsni “nacionalni junak”, dok su ga Srbi proglasili “nacionalistom”. Mnogo godina kasnije govoreći o spomenutom incidentu Boban je izjavio:
”Sjećam se toga s ponosom što sam bio dio te priče, zajedno s Boysima i hrvatskim narodom. Tada sam riskirao karijeru, ali neki drugi, bezimeni navijači, riskirali su svoje živote. Opet bih udario onog milicajca, ali nisam htio biti nikakav heroj, samo sam reagirao na nepravdu koja je trajala godinama. Junaci su išli u rat, mi smo bili samo buntovnici ”, kazao Zvonimir Boban u jednom intervju, a godina poslije Maksimir je svojoj legendi skandirao ”Jedan je Zvone Boban…”
Zbog svoje akcije Bobana je suspendirao Jugoslavenski nogometni savez na razdoblje od 6 mjeseci, a protiv njega je bila podignuta optužnica, jer fizički napad na miliciju bilo je kažnjivo djelo, također popularni Zvone Boban je propustio i Svjetsko prvenstvo 1990. godine. Napadnuti policajac Refik Ahmetović javno je oprostio Bobanu taj napad. Ahmetović je kasnije izjavio kako su ga kolege nakon napada nagovarale da upotrijebi vatreno oružje na Bobana, iako ga Boban nije više napadao.
Na kraju u neredima je ranjeno više od šezdeset ljudi, uključujući i one koji su izbodeni nožem, upucani ili otrovani suzavcem, a utakmica je registrirana službenim rezultatom 3:0 u korist Crvene zvezde.
Ovaj je događaj američka televizijska kuća CNN uvrstila među pet nogometnih utakmica koje su promijenile svijet, a zauzeo je četvrto mjesto.
