Sjećanje na herojski trijumf Plavih protiv Dinama u gostima, 16. aprila 1972. Domaćin je imao penal i igrača više, ali su dinamit momci Milana Ribara u finišu slavili jednu od najvećih pobjeda na putu do titule.
Piše: J. MRŽLJAK
Prije nekoliko godina, tokom pandemije koronavirusa, bili smo svjedoci epidemioloških mjera u cilju suzbijanja širenja bolesti, ograničavanja kretanja, formiranje karantina. Malo stariji su to već preživjeli u proljeće 1972. godine, kada je bivšu Jugoslaviju zahvatila epidemija velikih boginja. Kao i u vrijeme korone, jedna od posljednica epidemije bilo je stopiranje sportskih takmičenja: Prvenstvo Jugoslavije u fudbalu prekinuto je krajem marta 1972. godine, nakon nepotpunog 22. kola, u trenutku kada je lidersku poziciju držao Željezničar s 33 boda, ispred Crvene zvezde (31) i Vojvodine (29).
Uslijedila je trosedmična pauza, a utakmice 23. i 24. kola su odgođene jer se nije popravila epidemiološka situacija u bivšoj Jugoslaviji. Nakon što je skoro cjelokupno stanovništvo države vakcinisano, život se vratio u normalu, pa je polovinom aprila 1972. stigla dozvola i za nastavak sportskih takmičenja. Zanimljivo da je odlučeno da se najprije igra redovno 25. kolo fudbalskog prvenstva, a da se slobodni termini do kraja mjeseca popune odgođenim utakmicama 23. i 24. kola. To je značilo da su se fudbaleri na teren vratili 16. aprila 1972. godine, kada je u okviru 25. kola lider Željezničar imao teško gostovanje u Zagrebu.
Pulene Milana Ribara dočekao je Dinamo, tada sedmoplasirana ekipa s 21 bodom. Nakon 20-dnevne pauze navijači su se zaželjeli fudbala, očekivala se velika posjeta, ali je Zagreb pogodila jaka nedjeljna kiša. Prema različitim novinskim izvještajima, na tribinama se okupilo od 8.000 do 15.000 gledalaca, pri čemu su se iz Dinama požalili da im je loše vrijeme odnijelo 50-ak miliona starih dinara, koliko su izgubili na ulaznicama. Lider iz Sarajeva je na Maksimir stigao u najjačem sastavu, na megdan motiviranom domaćem timu, kojeg je s klupe predvodio proslavljeni golgeter Dražen Jerković (najbolji strijelac Mundijala u Čileu 1962. godine).
“Od prvog sučevog zvižduka Željezničar je najavio veliku borbu, oštru, mušku. Ni Dinamovci nisu zaostajali. Već po prvim minutama dalo se naslutiti da će se voditi divovska bitka…”, napisali su izvještači zagrebačkih Sportskih Novosti. Prvi je zaprijetio Željin bombarder Josip Bukal, koji je, uprkos prozivkama s tribinama, odlučio direktno šutirati s 40 metara (!) iz slobodnog udarca i zamalo bio neprecizan. Prvu šansu za Dinamo propustio je Slavko Kovačić, čiji je udarac odbranio Slobodan Janjuš.
Uslijedio je period obilježen grubim faulovima i međusobnim koškanjem igrača, požutjeli su Josip Lalić i Velija Bećirspahić, da bi u 31. minuti, nakon udarca Ivice Senzena, lopta završila 10-centimetara pored gola Janjuša. Na suprotnoj strani je ponovo u glavnoj ulazi bio Bukal, ali je njegov udarac u rašlje bravurozno zaustavio 22-godišnji Željko Stinčić. Najbolju šansu u prvom dijelu je Dinamo imao tri minute prije odlaska na odmor: Josip Gucmirtl je centrirao, Kovačić bio brži od Janjuša i Katalinskog i glavom promašio skoro prazan gol.
I u nastavku ista slika – napadi s obje strane, ali i mnogo grubosti, oštrih startova i udaranja bez lopte. Nastavlja se revija promašaja Kovačića i Bukala, prije nego je Dinamo dobio najveću šansu u 58. minutu. Ivica Miljković je uposlio Dragu Vabeca, kojeg u šesnaestercu ruši Enver Hadžiabdić, a sudija Popov pokazuje na bijelu tačku. Miljković preuzima odgovornost, šutira u desnu stranu, gdje je otišao Janjuš i bravurozno odbranio jedanaesterac!
Svega 10-ak minuta kasnije novi problem za sarajevske Plave: koškanje s Gucmirtlom na sredini terena je skupo koštalo Boška Jankovića, kojem je sudija Popov pokazao crveni karton. Željo završnicu mora odigrati s igračem manje i činilo se da je bod maksimum koji se može izvući u takvim okolnostima. No, ekipa Milana Ribara “kiptila” je od snage, bila u stanju odigrati i “više od 90 minuta” s igračem manje i po teškom terenu. Pokazao je to dramatični finiš utakmice.
Igrao se 80. minut kada je Bukal centrirao loptu na koju su skočili i promašili je Sprečo i Gucmirtl. Lopta je došla do Braneta Jelušića, koji je izašao sâm pred Stinčića i matirao golmana Dinama (0:1). Modri kreću na sve ili ništa, što Sarajlijama ostavlja dosta prostora za kontranapade. Bukal je u 85. minuti mogao riješiti sve dileme, ali je ponovo bio neprecizan. Ono što nije uspjelo legendarnom Željinom centarforu, pošlo je za nogom halfu Blagoju Bratiću, koji je u posljednjim minutama kontru završio drugim golom (0:2). Uslijedio je kraj i neopisivo slavlje igrača i brojnih Željinih navijača na Maksimiru.
Poznavaoci fudbalskih zbivanja znaju da se titule osvajaju na ovakvim utakmicama – sve se uroti protiv nekog tima, koji ipak uspije prevladati teškoće i zabilježiti pobjedu. Ne samo da je Željezničar te aprilske nedjelje uspio zadržati lidersku poziciju nego je čak povećao prednost nad prvim pratiocem Crvenom Zvezdom. Nepuna dva mjeseca kasnije titula je stigla na Grbavicu (zapravo Koševo, gdje je Željo igrao domaće utakmice), a jedna od najvažnijih pobjeda na šampionskom putu Željezničara bio je herojski trijumf u Zagrebu 16. aprila 1972.
Dinamo – Željezničar 0:2 (0:0)
Zagreb, 16. april 1972. godine. Stadion Maksimir. Gledalaca 15.000. Vrijeme kišovito, teren klizav. Sudija: Popov (Titov Veles). Žuti kartoni: Lalić (Dinamo), Bećirspahić, Bukal (Željezničar). Crveni karton: Janković (Željezničar).
Strijelci: 0:1 Jelušić (80), 0:2 Bratić (89).
DINAMO: Stinčić, Valec, Gračanin, Pirić (Novak), Ramljak, Gucmirtl, Senzen, Lalić (Kafka), Kovačić, Miljković, Vabec. Trener: Dražen Jerković.
ŽELJEZNIČAR: Janjuš, Hrvat, Bećirspahić, B. Bratić, Katalinski, E. Hadžiabdić, Jelušić, B. Janković, Bukal, Sprečo, Deraković. Trener: Milan Ribar.
