Na današnji 9. aprila 1934 godine u Sarajevu je umro Safet- beg- Bašagić.Imajući u vidu značaj koji ovaj umjetnik pisac ostavio iza sebe prisjetimo se jedne od njegove poezije
1907 godine pokreče list Ogledao, a godinu dana kasnije odlazi u Beč gdje priprema doktorat iz orijentalnih jezika i historije islama. Doktorat je odbranio 1910. godine na temu “Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur” i stiče zvanje doktora. Iste godine izabran je za zastupnika u Bosanskom saboru i odmah poslije smrti Ali-hodzabega Firdusa, imenovan je za predsjednika Sabora. Na tom položaju ga je zatekao i slom Monarhije. Nakon rata, od 1919. godine radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine kada je penzionisa.
Izbor iz poezije: Safet – beg Bašagić
Kratak odgovor
Čudno ti se čini, – je li? –
Kako crni Mirza pjeva,
I u dušu djevojačku
Svoje pjesme ulijeva?
Ako mu je crna koža,
Duša mu je sjajna, čista,
Čišća nego drobni biser
Što se na tvom grlu blista.
Čudno ti se čini, – je li? –
Što priroda vječna neće
Da u bijeloj ilovači
Mirisavo cvate cvijeće.
A meni je opet čudno,
Ko ne znade, što ne šuti,
Da sve nije pravo zlato,
Što se sjaji, što se žuti.
Sjaj, mjeseče
Sjaj, mjeseče, sunčeva ti sjaja,
De mi stani oku na vidiku,
Da ja vidim kroz demirli pendžer
Kraj đerđefa svoju dilber-diku.
Je li mi se promijenila mlada,
Otkako je mene ostavila?
Je li jošte svježa ko ružica,
Kao što je lanjskog ljeta bila?
Il‘ je mlada opala od jada
Što je Mirzi vjeru prekršila?
O, da znade da mi je sad draga,
I još draža, već je prije bila!
Kad bi htjela, pa me razumjela,
Uz druge bih žice zapjevao,
A ovako jaditi se moram,
Jer sam sreći u nemilost pao.
Knjiga života
Knjiga je života uzvišeno štivo,
ko se našo da je, kako treba, shvati?
I ja sam je dugo proučavo živo,
al na koncu konca vila mi je lati.
Nije za te – reče – ta teška lektira,
traži djela što ih samrtnici tvore,
u njima ćeš naći svojoj duši mira;
knjiga je života kano burno more.
Dokle shvatiš iz nje jedan redak samo,
ko u slatkom sanku minuće ti žiće,
ah – teško je, teško zaploviti tamo,
a još teže kakvo učinit otkriće!
Uzmi, Mirza, ružu, pa u njojzi traži
svojoj mašti boja, svojoj pjesmi hrane;
rumenilo njeno nek ti dušu blaži,
da se knjige žića zauvijek mane!
Na Bajram
Velik si, Bože,
Tvoja veličina je neizmjerna,
pram njoj je ništa svesioni svijet.
Vječan si, Bože!
A sva su druga stvorenja
pram vječnosti Tvojoj truhla snijet.
Moćan si, Bože,
moć Ti je bezgranična,
sve pred njom pada u slabi prah.
Strašan si, Bože!
Sve živo pred Tobom strepi
i strepnju svoju zove: Božji strah.
Divan si, Bože!
Tvoja divota je zagonetna,
uz poj slavuja i bistra vrela šum
najveći čovjek diveć Ti se reče:
“Divotu Tvoju moj ne pojmi um!”
Blag si, o Bože!
Tvoja blagost je veličajna,
sva dobra ljudska njezin su plod;
s uzdanjem u nju i mi se jatimo evo,
da mladim silama radimo za rod.
Svesilni Bože!
Tisuć duša jednim Te glasom moli:
nazatku strašan, napretku budi blag,
da naša majka u sjaju prosvjete sine,
da svakoj hrđi zatare se trag!
Uslišaj, Bože!
Uslišaj skromnu želju srdaca mladih,
kud narodne misli sebi grade tok;
čista su srca naša kô čisto planinsko vrelo –
za više kulturne težnje iz njih cijedi sok.
Moja tajna
Srce moje za kim gori?
Za kim čeznu slabe grudi?
Ko mi dušu tako mori
Da obamre, da poludi?
E, to ti je moja tajna,
Koju nikom kazat neću;
Ma sve bilo naopako!
Sa tom tajnom umrijeću.
Majka mene često pita:
“Šta je tebi, dragi sine?
Ta daj kaži barem majci
Za kim tvoje srce gine?”
Ne pitaj me, mila majko,
Ne muči mi jadne duše;
Džigarice crne gore,
A bijele već se suše.
“Kaži tajnu svojoj majci,
Da ti rani lijek traži,
Jerbo majka svojom njegom
Polovicu boli blaži.”
Ne, ne smijem, prođi me se!
Od straha me groza hvata
Reći tebi mrsko ime
Najmilijeg meni zlata.
Na to majka rukom mahne,
Pa okrene milu glavu,
A ja svrnem tužne oči
U zelenu čemin-travu.
Poljubac
Ja ne pojmim istočnu uljudbu,
Koja brani poljubiti luče,
Ako znade šta golub zahtijeva
Kada pokraj golubice guče.
Poljubac je nedužno uzdarje,
Što ga golub golubici dade,
Da gukanjem otkrivenu ljubav
Pred prirodom svečano priznade.
Ja se u tom s istokom ne slažem,
Već za pjesme poljupce zahtijevam,
To i tebi evo, Zlato, kažem,
Ako želiš da te ja opijevam.
Daj poljubac, više ga ne štedi,
Da ti pjesmu u zanosu pojem,
Što iz duše žarke se cijedi,
Kad zadršće na poljupcu tvojem.
