Peti august nosi tugu u grudima svih onih koji znaju šta znači riječ domovina. Tog dana 1995. godine, zauvijek je utihnulo srce jednog od najvećih sinova Bosne i Hercegovine – Izeta Nanića. Ali ono što je on bio, ono za šta se borio i živio, odzvanja i danas, jače nego ikad.
Rođen u malenom Bužimu, Izet nije bio običan čovjek. Nosio je u sebi tišinu ratnika i grom borca. Kada je došao rat, on nije bježao. Nije šutio. Nije čekao. Stao je na čelo 505. viteške brigade, najodlikovanije brigade Armije RBiH, i postao simbol otpora, hrabrosti i vjere u slobodu.
Vodio je svoje saborce ne samo kao komandant, već kao brat, kao neko kome je njihova sudbina bila važnija od vlastite. Bio je mlad, a u njegovim očima već je živjela vječnost – vječnost borbe za pravdu i za narod koji je vjerovao da Bosna može preživjeti.
Poginuo je u borbi, ne slomljen, već uspravan – onako kako samo istinski heroji umiru. Metak je prekinuo njegov život, ali ne i njegovu borbu. Jer borba koju je Izet vodio nije bila samo za teritoriju – bila je to borba za dostojanstvo, za istinu, za Bosnu kakvu je sanjao.
Danas, kada se prisjećamo tog kobnog 5. augusta, ne tugujemo samo zbog gubitka čovjeka – tugujemo zbog toga što takvih duša ima premalo. Ali i ponosno stojimo, jer znamo da je Izet Nanić živ u svakom brdu koje je odbranio, u svakom djetetu koje danas uči slobodno, u svakom ezanu i zvonu koje odjekuje u zemlji za koju je dao sve.
Neka mu je vječni rahmet. Heroji ne umiru. Oni postaju zemlja koju su branili, rijeke koje teku slobodno i nebo pod kojim sloboda diše.
Izet Nanić – ime koje se ne zaboravlja.
