Utakmica za koju je živjela cijela Jugoslavija, a riješio ju je legendarni Željin “stoper”: Sjećanje na čuvenu majstoricu protiv Španije, odigranu u Frankfurtu 13. februara 1974.

Piše: J. Mržljak

Vjerovatno da u historiji jugoslovenskog fudbala nije bilo utakmice koja je izazvala takvu groznicu. Na današnji dan prije tačno 50 godina sve oči bile su uprte u “Wald Stadion” u Frankfurtu, poprište majstorice za plasman u završnicu Svjetskog fudbalskog prvenstva 1974. Jugoslavija protiv Španije, pobjednik uzima sve… Za obje reprezentacije trijumf u majstorici je bio imperativ, povratak na najveću svjetsku fudbalsku smotru nakon pauze od 12 godina (Jugoslavija), odnosno 8 godina (Španija).

Bitka za Mundijal bila je duga i neizvjesna, trajala je od 19. oktobra 1972. do 13. februara 1974. Jugoslavija se našla u 7. grupi evropske zone kvalifikacija, zajedno sa reprezentacijama Španije i Grčke, pri čemu je samo pobjednik vizirao kartu za Njemačku. Nakon što su Plavi i Crvena Furija remizirali u međusobnim duelima, sve su rješavali njihovi susreti sa Grčkom. Pitanje putnika za Mundijal trebala je riješiti posljednja utakmica grupe – duel Grčke i Jugoslavije u Atini 19. decembra 1973.

Računica je bila jednostavna: “Plavima” je za plasman u Njemačku bila neophodna pobjeda od najmanje tri gola razlike, pobjeda od dva gola razlike vodila je u baraž s Španijom, dok je svaki drugi rezultat utakmice u Atini odgovarao “Crvenoj Furiji”. Malo je nedostajalo da proslavljeni bh. reprezentativci Josip Katalinski i Duško Bajević budu tragičari utakmice u Atini. “Škija” je postigao autogol, “Princ s Neretve” dobio crveni karton i činilo se da će Španija otići na Mundijal. Ipak, u posljednjim sekundama utakmice, Stanislav Karasi je postigao gol za pobjedu Jugoslavije 4:2, trijumf kojim su “Plavi” izborili majstoricu sa Španijom.

Uslijedilo je mučno natezanja oko mjesta i termina odigravanja majstorice. Španci su željeli njima bliži Pariz i datum 16. januar jer, za razliku od jugoslovenske Prve lige, u La Ligi nije bilo zimske pauze. Na kraju je FIFA odlučila da se utakmica odigra 13. februara 1974. u Frankfurtu. Bila je to velika prednost za “Plave” jer se očekivala ogromna podrška jugoslovenskih gastarbajtera.

Zaista, na današnji dan prije 50 godina, “Wald” stadion je bio “Jugoslavija u malom”. Među 62 hiljada gledalaca bili su skoro isključivo jugoslovenski navijači, mahom radnici zaposleni širom zapadne Evrope. Organizator majstorice je od ulaznica zaradio fantastičnih million njemačkih maraka! U isto vrijeme su milioni ljudi od Triglava do Đevđelije iz male ekrane pratili direktan prijenos utakmice koja je izazvala nezapamćeno interesovanje širom zemlje.

U jugoslovenskom timu, preciznije odbrambenom redu, bila su trojica igrača iz BiH: “Veležovac” Enver Marić te “Željovci” Enver Hadžiabdić i Josip Katalinski. Također, u petočlanoj selektorskoj komisiji, koja je vodila reprezentaciju Jugoslavije, pored Miljana Miljanića, Tomislava Ivića i Milovana Ćirića, bili su i treneri Veleža i Željezničara – Sulejman Rebac i Milan Ribar.

Početak je protekao u nervoznoj igri, da bi u 14. minuti, iskosa u visini šesnaesterca Španije, fauliran Brane Oblak, a belgijski sudija Loraux dosudio slobodan udarac za Plave. Uslijedio je trenutak koji se prepričava već 50 godina. Ivan Buljan je izveo slobodan udarac, ubacio u peterac gdje je nebeski skočio Josip Katalinski, glavom šutirao, ali je njegov udarac odbranio José Ángel Iribar, golman Athletic Bilbaa. No, Katalinski u padu zahvata odbijenu loptu i nogom je zakucava u špansku mrežu! Wald stadion je proključao, Jugoslavija bila na nogama!

U nastavku utakmice na terenu je postojao samo jedan tim. Plavi su propustili brojne šanse da povećaju prednost, dok bh. odbrambeni blok nije dozvolio Špancima da stvore ijednu šansu za izjednačenje. Crvena Furija, čije su prve zvijezde bili Amancio (Real Madrid), Asensi (Barcelona), Gárate (Atletico Madrid), Óscar Valdez (Valencia) bila je nemoćna, rezultat se nije mijenjao do kraja, Jugoslavija je pobijedila 1:0.

Kada je Loraux odsvirao kraj utakmice, u Frankfurtu i širom Jugoslavije nastala je ludnica. Na ramenima navijača našao se Josip Katalinski, legendarni Željin “stoper”, koji je samo dva mjeseca ranije bio tragičar zbog autogola u Atini. “Atinski tragičar – heroj Walda”, bio je naslov izvještaja s utakmice u Borbi, čiji je novinar Katalinskom dao ocjenu 11! “Škija” je izjavio da je “postigao gol karijere, koji će teško ponoviti”.

U gradovima širom bivše zajedničke države, nakon završetka prenosa iz Frankfurta navijači su izašli na ulice i proslavili veliku pobjedu. Čestitku je uputio i predsjednik Josip Broz Tito, koji je tokom utakmice imao susret sa meksičkim predsjednikom Luisom Echeverrijom, na večeri tokom koje su obojica pratila šta se dešava u Frankfurtu.

Kao što to obično biva na našim prostorima, kratak je put od trnja do zvijezda i obratno. Četiri mjeseca kasnije, na završnici Svjetskog prvenstva u SR Njemačkoj, uprkos velikim očekivanjima, Plavi su razočarali i sa tri poraza ispali u drugoj rundi. Ipak, ostalo je sjećanje na čuvenu majstorica u Frankfurtu i spektakularni gol “Škije” Katalinskog, koji se prepričava 50 godina.

Jugoslavija – Španija 1:0 (1:0)

Frankfurt, 13. februar 1974. Wald Stadion, gledalaca 62.000. Vrijeme prohladno, teren pogodan za igru. Sudija: Vital Loraux (Belgija).

Strijelac: 1:0 Katalinski (14).

JUGOSLAVIJA: Marić, Buljan, E. Hadžabdić, Oblak, Katalinski, Bogićević, Petković, Karasi, Šurjak, Aćimović, Džajić. Selektorska komisija: Miljanić, Ivić, Ribar, Rebac i Ćirić.

ŠPANIJA: Iribar, Sol, Jesus Martínez, Benito, Uria, Juan Carlos (Marcial), Claramunt, Asensi, Amancio (Quinni), Gárate, Valdez. Selektor: Ladislav Kubala.

Share.

Comments are closed.